| Summary: | “Miris bijelog papira je kao miris kože novoga ljubavnika.” (Tijelo kao knjiga)“Književnost je besmrtnost govora.”(A. W. von Schlegel)“Svaki čin stvaranja je prije svega čin uništavanja.”(Pablo Picasso)Tijelo je, iako smrtno i prolazno, uvjet ljudske egzistencije u materijalnom svijetu, a tekst je pisani odraz jezika i trajan dokaz čovjekova postojanja i stvaranja. Tekstovi su, prema tome, istodobno i posljedica kulture u kojoj nastaju i izvor te iste kulture. Kulturu ćemo za potrebe ovog rada shvatiti kao pojam koji označava sveukupan proces razvoja ljudskog stvaralaštva, materijalnog i duhovnog, u najširem smislu. Butler nas podsjeća na Spinozine tvrdnje da iz žudnje proizlaze sve ljudske emocije te da je osnova svakog ljudskog djelovanja „žudnja da trajemo u svome postojanju“ („Desire“ 378), što možemo postići zahvaljujući (tekstualnoj) kulturi koju stvaramo. Svaki oblik ljudskog stvaranja zapravo je težnja za besmrtnošću; Platon čak stvaranje svake vrste naziva rađanjem, jer stvaranje kao i rađanje podrazumijeva produžetak života: “trudnoća i rađanje, božanski je čin i ono besmrtno u smrtnome biću. ... Jer rađanje je ono vječno i besmrtno koje je dostupno smrtnome”(116). Postoje dva načina čovjekova postizanja besmrtnost – tjelesnom reprodukcijom ili intelektualnim stvaranjem: muškarci koji su usmjereni na tijelo besmrtnost pokušavaju postići potomstvom (Platon 122), dok muškarci koji su usmjereni na intelekt besmrtnost ostvaruju stvarajući tekst – filozofska i književna djela koja po vrijednosti i časti daleko nadmašuju “tjelesna”, odnosno
|
|---|
