| Summary: | Sjedili smo na kamenoj klupi šivajući pretpostavke: sad lančić istina sad lančić laži, mogućnost da se međusobno razumijemo i euharistijsku tajnu puti što je tvoja kad mi se udaljuješ. To nam je postalo pukim pitanjem perspektive, bol. Kretali smo se oprezno kao ptica dvojbe, motrilo nas je opčinjavajuće oko samostrela. Više nismo shvaćali, samo smo ponavljali imena geparda, isijavanja brazgotine srčanih klijetki i dosadni krmelj glagola: istančani šav kože što nas dijeli od kamenja. Prožvakali smo gustu tišinu poput sjećanja na jutarnju maglu djetinjstva; odlazio si polako poput stada ovaca u smjeru vode i postao si šuma. Od tolike šutnje naučili smo govoriti ludilom praznine, i smisao nam je postao puka školska navada: ljubaznost ruku, s vremena na vrijeme, da bi se prebrisala divljačnost rase. Tako nestaje vrsta, vid naše janjeće ljubavi. Bila je to grčevita borba da se zaustave strojevi, da se razumijemo, govor kosilica i amfora teška trbuhu što preko oka nam usisava svu svjetlost stoljeća: krstili smo je kao slobodu. Potom smo se zakotrljali bijesni godinama, zgrabili smo se tako da su nam se prsti međusobno usjekli pod rebra, ali otajstvo zvijeri nas je ščepalo i mi smo vrisnuli toliko jako da je sve oko nas zapjevalo tankim glasom, a mi oglušismo. A to bje jer sam u ušima grijala jaje: milovala sam ga ustrajno u kosi prstima plahima od ljubavi, ali nam se sasušilo poput djece u ratu, i konačno, od tolikoga dodirivanja usahnulo.
|
|---|
